Dragan Jovanović Dragi: Planinarenje u tišini

Dragana Jovanovića možda poznajete kao triatlonca, možda kao planinara, plemenitog Kotoranina - Vjevericu. Dragan i jeste jedan od osnivača planinarskog kluba Vjeverica iz Kotora koji postoji već 14 godina i ima veliki broj aktivnih članova. U kratkom razgovoru otkrio nam je kako je nastajao planinarski klub, kako se stvaraju trajne vrijednosti i kako se planinari u tišini.

Dragi, možeš li nam reći nešto o samim počecima, o stvaranju planinarskog kluba Vjeverica? Otkud Vjeverica? 

Sami počeci su bili vrlo zanimljivi. Na početku je to bila jedna grupica drugara koja je subotom i nedeljom znala da se povuče u planinu, samo da nestane... i to je trajalo godinama. Tada je već postojao PK Subra i ponekad bismo im se pridružili na nekim turama koje, istina, nisu bile česte. Potom je osnovan PK Pestigrad, međutim ni to baš nije bio naš đir. Tako je nas desetak opet nastavljalo hodati, tj planinariti zajedno, mimo ikakvih planinarskih klubova. Konačno je i nama palo na pamet da, prije svega, sa drugim ljudima podjelimo naš doživljaj planine, jer to smo zaista znali, osjetiti planinu, uživati i spojiti se s prirodom.  I tako smo se malo uputili u zakone i pravilnike i osnovali naš mali planinarski klub. Kad smo došli do imena, ideja je bila da to bude ime vjetra, neke životinje ili ptice. Na kraju smo ipak odlučili da to bude Vjeverica – nekako se sve poklopilo, pravi simbol šume,  slobode i njene zaigrane prirode.

Vjeverica - članova je, čini se, sve više. Šta misliš da je ono najvrjednije što klub kroz svoje redovne aktivnosti daje, kao doprinos, kotorskoj, a i široj zajednici? 

Doprinos se danas, čini mi se, nekako drugačije mjeri. A naša je ideja bila šira od toga, ideja da taj osjećaj planine i boravka u prirodi podjelimo sa ljudima kao vrijednost koju je teško mjeriti. Kako se brzo uvećavao broj članova, tako se nekako širio i naš spektar akcija, od pošumljavanja, raznih humanitarnih i ekoloških akcija, naprosto ljudi su to prepoznali i rado u svemu učestvovali. Tako je imidž kluba postao davanje trajnijih vrijednosti zajednici od srca, volonterski. I možda je doprinos taj: dati primjer da se može na naš način pružiti neko dobro, bez da se traži nešto zauzvrat. Željeli smo da probudimo taj osjećaj i doživljaj ispunjenosti kod ljudi, sigirno je bilo puno uticaja u smislu sticanja navike provođenja vremena u prirodi, u šetnji, u grupi, uz poštovanje i čuvanje okoline.

Trajanje Vjeverica je već toliko da su nekadašnji planinari tinejdžeri postali roditelji koji sada sa svojom djecom idu na ture. Djeca su odrastala uz Vjeverice, i to je predivno. Ipak je veliki broj ljudi koračao sa nama.

Da li je planinarenje sa svakoga? 

Jeste, za svakoga ko ima interesovanja. Potrebno je ipak imati interesovanje i odvojiti komad svog vremena, posvetiti se planinarenju. Prilagodljivo je svima, šaroliko, kao što je i priroda, kao što je i teren, ne treba čovjek biti vrhunski spreman da bi počeo da planinari. Nije planinarenje samo penjanje na Mont Everest; u tom smislu nije zahtjevno, već ljudi različite dobi i kondicije mogu da se upuste u planinarenje. A ono višestruko nagrađuje.

Koliko si ti morski, a koliko planinski čovjek? 

Dobro pitanje. Ne znam kako bih odgovorio: vezan sam za more od rođenja, a ambijent u kom sam odrastao je tik ispod šume, i u toj šumi sam proveo rano djetinjstvo, prvi logori, prvi improvizovani šatori, prve vatre zapaljene, krtole ispečene...To sam sve volio i to me privuklo planini, sigurno. A uporedo s tim more i sve morsko; posebna je priča kako me je odnos s delfinom Jocom privukao moru. Kasnije kroz sport i plivanje. Tako da sam i planinski i morski čovjek.

Koliko ti znači boravak u prirodi? 

Mnogo. Mislim da nije potrebno naglašavati zašto je meni, kao i svima boravak u prirodi posebno danas dragocjen. Nikad se nije živjelo brže, bez da se mrdne i nikad se znanja  o prirodi, o zdravlju, o hrani i čemu sve ne, nisu plaćala više i na svakom mjestu. Iskonska znanja, pa i svijest o sebi, u prirodi se otkrivaju bez naplate, na načine samo prirodi svojstvene.

Da li bi podjelio sa nama neko lično iskustvo, neki doživljaj koji pamtiš, između mora i planine, koji ti je posebno drag?

Uvijek su avanture gubljenja bile zanimljive, kada se pojavi neko ko je malo slabiji, pa cijela grupa mora da uspori, onda se gubi koncept i tajming predviđen za povratak i onda noć hvata, kao i strah, panika, bude zanimljivo jako, ali i poučno, za neke sledeće ture.

Jedna lijepa tura je bila pod mjesečinom - Boka by night, išlo se vrhom Vrmca. A ja sam jednom prilikom organizovao istu tu turu, ali u tišini. Računao sam neće doći puno ljudi, dvadesetoro, tridesetoro ljudi najviše,  ko će ćutati toliko, mislio sam. Grupa je išla čak iz Kotora, izlazimo gore, a na Vrmcu, na livadi nas čeka dvadesetak automobila, nekih stotinjak ljudi! Odradili smo brifing, rekao sam im da gasimo lampe, idemo mrakom, uz mjesečinu i idemo u tišini. Tura je trajala četiri sata, tura tišine, bez riječi, ljudi koračaju bez da progovaraju. Kada smo se popeli na vrh Svetog Ilije, sto načičkanih ljudi koji sijede u mraku i ćute pod mjesečinom – to je prizor koji ću pamtiti dok sam živ. Baš je bilo lijepo. Ljudi  su bili presrećni, nisu ni znali da mogu toliko da ćute, a to im je donjelo toliko mira.

(Autor naslovne fotografije: Branimir Džaja)